VJERA – PONIZNOST

Pripremio: don Damjan Raguž

Ponedjeljak, 23. siječnja 2012.

Krist govori u evanđelju: „Zahvaljujem ti Oče što si ovo sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima.“. Isus je zapravo ovo htio reći: „Zahvaljujem ti što si ovo sakrio od onih koji misle da su mudri i umni, koji u svojoj oholosti misle kako sve znaju, kako su oni dostatni sami sebi, kako im Božja riječ, objava, nije potrebna. To je Isus htio reći.

Istinski mudri i umni ljudi koji razmišljaju, misle – oni su najponizniji dio čovječanstva jer oni znaju da sve ne znaju, da su oni samo na putu da otkriju nešto ili nekoga. Oni su mudri i umni jer su spoznali istinu u svojoj vlastitoj ograničenosti.

Postoje granice preko kojih čovjek ne može prijeći, kaže Biblija. Ali, tu granicu može prijeći Bog. Bog se može objaviti čovjeku. Boga čovjeku može objaviti samo Bog, a čovjekov duh je antena koja može primiti Božji signal, riječ, objavu.

Zato čovjek treba u poniznosti primiti tu Božju riječ. Oni koji su to spoznali, to su u pravom smislu mudri i umni ljudi, oni su prihvatili Božju riječ i u nju povjerovali. To je najveća mudrost.

Govori se kao se učenjaci spremaju poslati u svemir veliki teleskop. Nadaju se da će moći sagledati sve do ruba svemira. To je težnja čovjekova, da dođe do ruba, da sagleda što je s onu stranu ovoga materijalnog svemira, kao da bi htio doseći onu drugu stvarnost.

Kako reče Plank: „Istinska stvarnost je iza ovoga što je vidljivo“. Tu granicu, taj rub mi ne možemo prijeći nekim teleskopima, nego jedino vjerom u onoga koji nam se objavljuje. Jer mi smo već na rubu. Čovjek je po svojoj naravi rubno ograničeno biće. Ali Boga osjećamo kao što osjećamo toplinu sunca ili miris cvijeća, onako kao što dijete osjeća materinsku ljubav.

Djetetu nije potrebno dokazivati da je njegova majka doista njegova majka. Ono to sigurno zna i osjeća. To je ono što je Isus rekao: „Hvala ti Oče, što si to otkrio malenima“.

Bog se otkriva onima koji znaju ljubiti i sakriva se od onih koji su mudri i umni, pa znaju samo spoznavati.

Znanje bez ljubavi uvijek je opasno! Može se pretvoriti u rušilačku snagu. Današnji čovjek ima mnogo znanja, ali u svojoj sebičnoj težnji za uživanjem sve je više zatvoren u svoj egoizam. Sve manje je otvoren ljubavi. Zato teško prima Božji signal – Riječ – težnju za beskonačnim novim senzacijama, avanturama, uživanjima. U toj težnji ruši istinsku i pravu ljubav. Brak pretvara u sport, kao što se u sportu mijenjaju partneri, tako i u ljubavi i u braku.

Zaboravlja se da brak, ljubav i život nije sport, nego zadatak od čijeg rješenja ovisi naša vječna i vremenita sudbina.

Kako bismo mogli gledati potrebno nam je svijetlo. Što je svijetlo jače, bolje vidimo. Ali, ako prijeđe granicu, ako je svijetlo previše jako, onda nas zaslijepi. Ne vidimo ništa.

Bog nam je dao neke radosti, uživanja u ovome svijetu, ali sva ta uživanja i radosti imaju smisao samo onda ako su stavljeni u službu ljubavi. Vjerna, požrtvovana, očinska, materinska, bračna, kršćanska ljubav, prema bratu, čovjeku to je ono što nas otvara i usmjeruje prema Bogu.

Jedan sportaš je rekao: „Vjera obogaćuje moj život, obitelj, igru; bez vjere, vjerskog svjedočenja sve bi to bilo siromašnije. Znam da me u obitelji čeka jedna druga atmosfera, nego li je vani u svijetu, smirenija, ali s više uzbuđenja jer djeca su često nepredvidiva“.